Koliko još godina čekanja? Danas završava savjetovanje o još jednom Pravilniku, a ključni problemi zaštite žena od nasilja i dalje ostaju neriješeni
Danas završava javno savjetovanje o još jednom Prijedlogu pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
Nije prvi puta da se savjetovanje o važnim pitanjima zaštite žena od nasilja provodi tijekom ljetnih mjeseci. Odgovori Ministarstva očekuju se usred srpnja - u jeku godišnjih odmora, a javna rasprava o problemima na koje organizacije godinama upozoravaju svodi se još jednom na formalnost, a ne na stvarni dijalog.
Organizacije koje neposredno pružaju podršku ženama kroz savjetovališta i skloništa za žene koje su preživjele nasilje upozoravaju da predložene izmjene ne rješavaju ključne probleme na koje godinama ukazuju organizacije koje svakodnevno rade sa ženama.
Još 2024. godine ženske organizacije su Ministarstvu predložile osnivanje posebne radne skupine za izradu održivog modela financiranja specijaliziranih usluga za žene koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje. Prijedlog je uključivao izradu modela koji bi jasno definirao obveze države i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u financiranju savjetovališta i skloništa, uz aktivno sudjelovanje organizacija koje pružaju usluge. Na sastancima s predstavnicima Ministarstva organizacijama je rečeno da će takva radna skupina biti osnovana te da će se pristupiti rješavanju i drugih otvorenih pitanja. Dvije godine kasnije radna skupina nije osnovana, održivi model financiranja nije uspostavljen, a problemi ostaju isti.
Koliko još dopisa, sastanaka i upozorenja treba proći da bi Ministarstvo počelo rješavati probleme na koje organizacije upozoravaju godinama?
Teško je izbjeći zaključak da zaštita žena od nasilja nije među stvarnim prioritetima ove Vlade kada se isti problemi godinama prepoznaju, o njima se razgovara, najavljuju se rješenja, a konkretne promjene izostaju.
Posebno zabrinjava činjenica da se od organizacija očekuje ispunjavanje visokih stručnih, prostornih i sigurnosnih standarda, dok financijska podrška ne prati te zahtjeve. Dodatni problem predstavlja činjenica da se ovim Pravilnikom od organizacija civilnog društva traži ispunjavanje jednakih stručnih, prostornih i organizacijskih uvjeta kao i od institucionalnih pružatelja socijalnih usluga, iako ne raspolažu jednakim financijskim, kadrovskim i infrastrukturnim resursima.
Ne može se od organizacija tražiti da rade kao institucije, a financirati ih kao projekte.
Dodatno zabrinjava što se predloženim izmjenama smanjuju pojedini kadrovski standardi, dok se istodobno ne rješava pitanje financiranja. Žene koje su preživjele nasilje ne trebaju manje stručne podrške, manje psihološke pomoći ili manje dostupnih stručnjakinja. Potrebna im je kvalitetna, dostupna i specijalizirana podrška.
Predložene izmjene ne prepoznaju ni brojne usluge koje organizacije svakodnevno pružaju ženama, poput emocionalne podrške, pratnje na sudove, policiju i druge institucije, niti rješavaju problem ograničavanja trajanja pojedinih oblika podrške. Žene koje su preživjele nasilje ne smiju ostati bez pomoći zato što su dosegnule administrativno propisani broj savjetovanja.
Pitanje više nije prepoznaje li Ministarstvo problem. Problem je prepoznat godinama.
Pitanje je kada će ga početi rješavati.
Dok se rješenja odgađaju, cijenu takvog odgađanja plaćaju žene koje traže zaštitu od nasilja te organizacije i stručnjakinje koje im tu zaštitu svakodnevno pružaju.
Stoga zahtijevamo:
• hitno osnivanje najavljene radne skupine za izradu održivog modela financiranja specijaliziranih usluga za žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja, uz sudjelovanje organizacija koje pružaju usluge;
• uspostavu stabilnog, dugoročnog i održivog modela financiranja savjetovališta i skloništa te jasno definiranje obveza države i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave;
• usklađivanje financijskih standarda, glavarina i intervala cijena sa stvarnim troškovima pružanja usluga;
• odustajanje od snižavanja kadrovskih standarda u skloništima za žene koje su preživjele nasilje;
• prepoznavanje emocionalne podrške, pratnje institucijama i drugih specijaliziranih oblika podrške u sustavu socijalnih usluga;
• ukidanje administrativnih ograničenja broja savjetovanja i osiguravanje podrške prema potrebama žena;
• izradu posebnog normativnog okvira za specijalizirane usluge za žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja, u skladu s preporukama GREVIO odbora i obvezama Republike Hrvatske iz Istanbulske konvencije.
Zaštita žena od nasilja ne može se temeljiti na projektnom preživljavanju organizacija koje već desetljećima nadomještaju nedostatke sustava. Ako država očekuje jednake standarde, tada mora osigurati i jednake uvjete za njihovu provedbu.
Ženska mreža Hrvatske
HERA Križevci
Ženska grupa Karlovac KORAK
SOS Rijeka
Udruga Domine Split
Udruga žena Nit Korenica
Centar za zdravo odrastanje Idem i ja Mali Lošinj
Centar za Žene Adela Sisak